Странице

субота, 11. фебруар 2012.

REČ

Od dodira
utešnija
telu okov
straha skida

Od zenice
bistrija
tmurnih misli
talog spira

Dočekuje
sidro baca
u svet prati
krila ima

Reč mi tvoja
gladnoj
žednoj
hleb nasušni
gutljaj vina

...

Nema zagrljaja ni poljupca koji se mogu meriti sa nežnošću tvoje reči. Nema košave koja lakše tera turobne oblake, niti južine koja brže greje zaleđene misli i ispravlja naborano čelo. Svaka tvoja reč seje klicu što buja i zeleni opustelu, zapuštenu baštu, podiže glave poluuvelim cvetovima. Ponekad je kao sonata, miluje i zavodi, drugi put je kao marš, odsečna, opominje i vraća u stvarnost.
Nema u njoj samoljublja, ne odbija se o varljivu površinu ogledala da bi se nasmejala, jalova i bezlična, svome vlasniku. Blagorodna putuje, bogatija se vraća. Bez tvoje reči, ni moje nema.
 Ja sam tvoj odjek, čedo koje čudom rađaš.

Marija



posvećeno 

3 коментара:

  1. Često reči budu tako svemoćne da biće odlikuju čovekom. Tvoje reči za mene su placebo, dižu iz bolesti i apatije.

    ОдговориИзбриши
  2. Nekad sam verovala da samo postupci govore, mozda pogled...valjda kad sam ocekivala ono lose sto se kroz njih moze videti. Sad kad trazim dobro, nalazim ga u recima, itekako. I nije varka, ne moze biti, cim me leci.

    ОдговориИзбриши
  3. "
    Nema zagrljaja ni poljupca koji se mogu meriti sa nežnošću tvoje reči."

    Veoma lepo, sa puno osecaja, nadahnuto...

    ОдговориИзбриши