Странице

понедељак, 25. јун 2012.

.
VEC VIDJENO


Procvetale su lipe.

Ujutru me probudi miris, na trenutak prijatno osecanje, samo miris, a onda se iz podsvesti javljaju detalji da upotpune osecaj. Na ovaj ili onaj nacin.

Moja soba. Jedva da je svanulo, sanjivo gledam i u polumraku trazim.
Obicna soba, rekla bih. Stvari odavno ne primecujem, naucila sam da je gledam tvojim ocima. Zavaljen u jastuk bacen na ivicu kreveta, sa cigaretom u jednoj ruci, druga ispruzena ka meni, zmirkajuci pricas o ko zna cemu. Ili sedeci na ivici kreveta, prebiras po zicama gitare koja obicno nije nastimana kako treba, pa ustajes i pustas Hendrixa, ("ne nemoj to, pusti mi Claptona") ...pustas i vracas se na krevet. Kazes da volis moju sobu jer je puna opustajucih boja, senki, mirisa i zvukova.

Boje. Nekoliko velikih crno belih fotografija na zidu, jedna mala starinska lampa prigusenog svetla, u uglu drvo bendzamina i par ljubicica na prozoru. Ispod prozora stari kesten. I to kakav kesten. 
Cesto cuteci zagrljeni gledamo kako se njegove senke igraju na zidu nosene povetarcem...kroz poluspustene roletne je tako mistican...ili kad mu kosava nemilosrdno savija grane sto udare po nekad u prozor...iako tad zna da deluje mracno i zlosutno, ipak kazes da bez njega ova soba ne bi bila ista, ovako je skroviste.

Mirisi. Iz parka se u ovo doba godine siri miris procvalih lipa. Kazes da je mekan i opojan, a nekad budi strasti, mirise divlje i drsko, pune su nam nozdrve ali ga udisemo snazno, da nam ne pobegne.

Zvuci. Ptice, ptice i opet ptice. Cvrkut najglasnije zvoni ujutru kad je park obavijen tisinom, a u toplo i mirno predvecerje pesma je lenja i pomalo otegnuta, sanjiva. Golubovi bucni, a najvise volim kad dolaze u paru. A tek skripa ljuljaske iz parka! Komentarisem kako je treba podmazati, cvili, a ti me grdis: "najlepsi su zvuci igre". :)

I dalje gledam ovu sobu tvojim ocima. I sve je, rekla bih, isto. Kesten je ovog proleca za nijansu bujniji i zeleniji, lepse treperi na vetru. Neke nove ptice pevaju a golubovi se i dalje skupljaju na simsu. Ali nesto nedostaje?!?! Nema skripe ljuljaske ... i... niko ne prebira prstima po rastimanim zicama...samo to...

A lipa opet cveta i mirise. Drsko.

Marija




субота, 9. јун 2012.

OPROŠTAJ

Okupirana sobom, svojim razočarenjima, propalim planovima i nadama, nisam uspela da vidim život koji je tekao pored mene. A tekao je ...noseći neke drugačije sreće i tuge, šanse i zamke, nudio da biram dok sam ja uporno gledala u istu tačku, u mesto na kom sam se saplela i ostala da ležim. Nudio mi je i više od toga, postavio je na moj put tuđe oči ispunjene iskrama koje sam nehotice gasila ne prepoznajući u njima šansu za oporavak, pa i iskupljenje. Koliko sam puta u svojoj sebičnosti prečula vapaj onog ko je nesrećniji od mene, ili više od mene želi. Ili odbila ruku koja me stidljivo i nevešto vadila iz provalije. A nisam to znala, nisam stigla da tražim oproštaj za svoju nemarnost.

Danas pokušavam da ispravim ono što se ispraviti može. Želim da mi oprostite što sam u svojoj samoći zaboravila na vašu, vaša mi se učinila kao izbor, moja kao prisila. Što sam nepristojno pričala o svom stradanju, dajući sebi značaj veći nego što zaslužujem. Hoćete li mi oprostiti što sam pisala pesme, misleći da na to imam pravo i da moje reči imaju vrednost, da ćete se u njima i vi pronaći? Što sam propuštajuci svoju šansu krala vašu, misleći da je meni potrebnija? I vas, srećne i jake, što ste me bodrili i savetovali, preklinjem da mi oprostite za protraćeno vreme, za poklone koje sam uzimala bez poniznosti i zahvalnosti. I vas koje sam sujetom dočekala i prezrivo odbila. Sve vas molim.

Ako sam nekog preskočila, zaboravila da pomenem još neki greh, neka mi i on oprosti. Njemu sam dužna više nego drugima. Kad svoj dug vratim svima, možda cu čistog i skromnog srca uspeti da se podignem, upoznam sebe i nikad vise ne sapletem o isti kamen. Ako budem imala sreće, možda ću sutra ja biti ona koja pruža ruku, hrabri, teši i trpi bes ogorčenih i nesrećnih.

Marija





петак, 13. април 2012.


DA LI SI NEKAD BIO KLOVN?


Da li znas da places a da to izgleda kao smeh?
Da li se stidis kad ides ulicom, a oko tebe gomila ljudi koje od suza jedva nazires? 


Da li si se rugao svojoj sudbini, smejao padovima, ubedjivao sebe da je tvoj zivot staza cveca, a tuge naidju kao kamen koji sa lakocom sutnes i nastavis dalje? Je li ti masa pljeskala, ushicena, radujuci se sto postojis, sto je tvoja propast veca od njihove?

Da li si nekad osetio da u tebi sve umire, podnosio taj osecaj dostojanstveno i hrabro, a slamao se tek u samoci? Ili si, dok sneg pada, slagao bisere od suza u kutijicu i skrivao ih u najdublji dzep kaputa... onda ipak oblacio drugi kaput i izlazio, zeljan da makar u snegu vidis svoje tragove kraj necijih...pa medju cetiri zida vadio iz onog dzepa bisere i pustao da se istope i poteku?

Da li si i ti bio klovn?

Znam da jesi i da se neces iznenaditi kad na nekom zidu nadjes moj oglas:
"Trazi se novi kaput, srecan i topao, sa jednim probusenim dzepom iz kog tuzne sitnice ispadaju i gube se uz put".

Jer, tesko je imati snage za predstavu citavog zivota. I biti klovn dostojan aplauza.

Marija





*KAPUT ŠTO BOLI

Život bez tebe je hendikep. Kao kad čovek pruža tek zarasli patrljak odsečene ruke da bi ga gurnuo u rukavicu koju drži postojećom rukom, a potom zastaje stoti put sleđen mišlju - nema ruke. Tako ja otvaram pregrade duše neznajući šta sa osećanjima, drhtanjem i rečima koje više nemem kome uputiti, i što me muče kao druga rukavica u džepu jednorukog kaputa.

~~~
* Tekst 'KAPUT STO BOLI' objavio je Ironije (Ne diraj moje krugove) kao komentar.
Smatram da je steta da ostane samo u komentarima, objavljujem ga kao dopunu blogu,
ili je 'Klovn' dopuna 'Kaputu'...svejedno.

Marija



понедељак, 12. март 2012.



BEŽANJE U SUSRET

Priznaš bez strepnje
kao što lako osetiš

Puštenu pticu
nikada više ne vratiš

Od sebe i studeni
drugome
pod rebro pobegneš

Hod po žici
krilima
na (ne)milost prepustiš

Marija








четвртак, 8. март 2012.

EROZIJA POEZIJE







































Inspirisano lažnim moralistima, pijačarima, polupismenim pesnicima i svim junacima koji hvataju sigurnu sredinu.
Marija

субота, 25. фебруар 2012.

LOMAČA

Spalite veštice
urokljivih očiju,
od pera poganih ruku,
misli im gasite
plamenim bičem
da ne putuju
nebom sokolova,
šibajte ih da ne ćute,
da sriču za vama
zlehudima,
pršteći u zvezdama

Nek' im se pesma
u pepeo pretvori,
posejte u njemu
svoje ništavilo,
nek' nikne građa
za crvljive kolevke
bezglasnog plača,
za lomače nove
što i vas gutaće
dok cvileći
gledate ka zvezdama

Marija
...

 ''...Progledale sve jazbine i kanali,
     Na visoko podigli se sutereni,
     Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
     Postali su danas naši suvereni.
     Progledale sve jazbine i kanali...''

    Naši dani, V. P. Dis

...




четвртак, 23. фебруар 2012.


NE DIRAJ MOJE KRUGOVE


MERARINA

Mere
Dužinu širine širinu dužine
Učionice učiteljice i table
Mere klupu
Đaka spolja Dlaku olovku devojku
Visine daljine mere
Reč i rupu
Mere glavu prst i ruku
Mere uzimanje
Ostavljanje
Mere muku
Prijatelja
Zver
Veru i neveru
Mere meru
Svet i ljude
I nemerljivo
Nemerljivom sude
Krstom ga lancem mere
Da ne grozi
Da meren bude

GUTANJE

Tanjir guta kašu
I kašiku
Jede čašu
So slanik i flašu
Ždere zdelu i salatu
Pogaču
Kolač
Nož u kolaču
Guta sto stolnjak stolice
Sa onima koji sede
Jede police
Peć i vatru
Sobu jede
Tavan i podrum
Ždere grede
Kuću guta
Hrast i šumu iznad kuće
Komad puta
Guta njive guta plast
Jede Sunce Nebo Vodu
Jede selo
I nenaždran jede sebe
Kao jelo

PESMA ZA MOJ OPROŠTAJ S VAMA

Poslednje sam čuđenje sveta!
Zapamtite kaktus i raspored bodlji -
nabošćete se na reč
Zatalasani smrad
između gornje usne i donjeg kapka oka.

Oko moje jezero sa leševima riba
Nikad ti dosta devojaka

Dosta sa mrtvokrečinama u venama
Žena sa rukama tako ume
tako lepo
da prevaziđe banalnost morala

Nepoimanje zbunjujućeg,
jer sreća mala il' velika
sa dojki mora li se samo mleko piti
ne nadajte se
da me možete ubiti

Autor  - B. S. ( Ne diraj moje krugove )

Veliko hvala na ustupljenim stihovima
Marija

субота, 11. фебруар 2012.

REČ

Od dodira
utešnija
telu okov
straha skida

Od zenice
bistrija
tmurnih misli
talog spira

Dočekuje
sidro baca
u svet prati
krila ima

Reč mi tvoja
gladnoj
žednoj
hleb nasušni
gutljaj vina

...

Nema zagrljaja ni poljupca koji se mogu meriti sa nežnošću tvoje reči. Nema košave koja lakše tera turobne oblake, niti južine koja brže greje zaleđene misli i ispravlja naborano čelo. Svaka tvoja reč seje klicu što buja i zeleni opustelu, zapuštenu baštu, podiže glave poluuvelim cvetovima. Ponekad je kao sonata, miluje i zavodi, drugi put je kao marš, odsečna, opominje i vraća u stvarnost.
Nema u njoj samoljublja, ne odbija se o varljivu površinu ogledala da bi se nasmejala, jalova i bezlična, svome vlasniku. Blagorodna putuje, bogatija se vraća. Bez tvoje reči, ni moje nema.
 Ja sam tvoj odjek, čedo koje čudom rađaš.

Marija



posvećeno 

понедељак, 30. јануар 2012.


GOŠĆA

 

 





     Postoje lepe, lagane reči za teška osecanja. Takva je Seta. Lepršava, kratka, u dahu je izgovoriš pa ti se čini da ćeš je bolje podneti nego neku ozbiljniju. Da je možeš oterati odmahujući rukom, da nema opasnosti u ta dva sloga.

     Mnogo puta sam je ugostila, tolila njenu glad. Noćas nisam bila dobar domaćin. Ušla je nečujno poput lopova, obećavala da ce otići ako joj napišem pesmu, a onda šetala oko mene, ulagivala se, nudila da me ogrne, prigli. A ja sam, dobro znajući tamu njenog zagrljaja, izvadila najjače oružje koje imam, svoju srećnu olovku, i počela da pišem. Nizala najsmešnije rime, kikotala se, bodrila sebe gledajući kako sve manja i nesigurnija čuči na krevetu i čeka da posustanem. Rešena da ne zaspim u njenom zagrljaju, strpljivo sam pisala. Iz sata u sat, sve do svitanja.

     Jutros sam je, kroz poluotvorene kapke, videla kako visi na zidu, kraj mog portreta. Ličila je na pohabanu krpenu lutku, praznih očiju, obešenih usta. Pobeđena, gladna, bez počinka, jedva da je pokazivala znake čuđenja. Nije navikla da gubi od mene. Ustala sam da skuvam kafu, s osmehom joj izgovarajući ime. Lepršavo, kratko, u jednom dahu.

Marija





субота, 28. јануар 2012.

NIKO

Praznina je mesto gde život ćuti
teža od odlaska, crnja od mraka
kazna bez roka i bez čuvara;
ponekad laka, nagradi bliska
predah od bitke, beg od besmisla
varljiva gospa anđelu slična

Zna biti na tren bojena tuđim
očima istog bespuća punim
što te u prolazu okrznu željom,
žalosno nesvesne da spasa traže
u srcu pajaca slamnatog tela
osmeha lažnog vezenog svilom.

Otvrdla koža katkada sluti
dodire čulne protkane jezom
vrtloge neme što vape krikom;
tad ruka vaja jer duša ne zna
noktima grebe nove obline
ostavlja brazde za seme stida

Praznina je mesto gde reči čame
pretećim hukom pridošle tera
poslušno čedo nagradi mirom;
kad ne znaš gde si i kome ličiš
spoznaja rađa bezglavu sliku -
ništa ni u čemu, a u sred niko
Marija 09.12.2011.g.

ANĐEO

Preuzmi javu na svoja pleća
vidiš da mudre odluke traži
a znaka nema hoće li izbor
životu nove istkati staze
ili nam teška sklopiti vrata

Primi na sebe bar ovog puta
udarce tupe, gromove besa
kajanje posle kukavnog čina
možda te jadnog prihvati masa
što žrtvu voli a ne junaka

Ispravi leđa na stubu srama
lomače nema, tek kamen neki
što baci gori od tebe samog
istrpi danas grešnika horde
sutra će nova leteti glava

Uzmi i slavu ako je dele
za nju još više traži se snage
poraz ne trpi lovore zlatne
osmehe kida i padu plješće
u svome blatu tebi se nada

Budi moj anđeo, moj štit od bola
pusti da živim blažene snove
ljuljaške sreće, karneval želja
u ruci mekoj gde spokoj vlada
za to sam stvorena, bedna i slaba

Marija 05.01.2011.g.


SUMNJA

Rupu na licu zovete osmeh
plaši me šta sve taj bezdan krije,
da l' otrov seje zubima kobre
il' slatki nektar iz njega lije
Sumnjam u vaše namere dobre.

Milost ne viri iz punog džepa
dodir što teši odveć je hladan,
onaj što pred vas položi muku
hoće li ipak ostati gladan
Sumnjam u vašu pruženu ruku.

Da li vam želje slobodno jezde
ili ih čvrsta uguši volja,
možda je vreme velikih suša
krotilo bičem nemirna polja
Sumnjam da znate gde vam je duša.

Nisam od bezgrešnih, niti od jakih
strah od samoće ne mogu skriti,
tražim, a srce potajno zebe
hoću li vama ja dobra biti
Najviše ipak sumnjam u sebe.


Marija 20.10.2011.g.




O SAMOCAMA... O NAMA...

Zora
osvaja tiho i nepovratno.

Kao talas hridi ogoljene,
miris juga uspavanu strast,
kap plodnosti ožednelu utrobu,
Božja ruka što uzima vlast.

Tad sam zemlja kiši što se moli,
tanka svila bez boje i kroja,
stih nemušti pesnika što čeka,
čardak nade bez kućnoga broja,

tad sam sama,
tad sam slaba,
tad sam tvoja.

Noć
nosi nemir i strah.

Kao soko gnezdu lastavica,
sjaj sečiva na žrtvinom vratu,
prvi korak bez majčine ruke,
bljesak munje usamljenom hrastu.

Tad si dečak u telu muškarca
što polaže krišom ponos svoj,
slepi putnik u kandžama grada,
ratnik greha što napušta boj,

tad si sam,
tad si slab,

tad si moj.


Marija 12.09.2011.g.

KRUG

Neko je ukrao staze,
putokaze izmesao,
savio pruge u veciti krug.
Koraci grabe a cilj sve dalji,
sablasno zevaju puti.

Obalama u zagrljaj plovim
a srce sa jarbola visi.
More brani svoje luke,
ako me talasima ne potopi,
ajkule su mu poslednji
aduti.

Pokusavam s' vetrom,
ledja mu okrecem,
on valjda zna gde zuri.
Ali se lopov stari
u krosnji kestena smirio,
i cuti.

Od vremena sam odustala,
sati se nevoljno vuku.
A znali su gladno
najlepsu noc u trenu pojesti.
Sada su siti minuti.

Ne verujem sudbini,
sama cu da je rodim.
Reci i boja dzepovi puni.
Da li sam stvarna,
il' se to samo pokusaj zivota
sluti?

Marija  21.09.2011.g.


SVE STO TRAZIM

Blago jutru koje budis i licu sto te snenog gleda.
U tvom se domu miris hleba decjim smehom siri,
a zalogaji zivota vinom i spokojem zalivaju.

Veliki su snovi koje sanjas i misli sto te vode.
Nebo ti granica, ali i damar jednog srca ceo svemir. .
U hodnicima siroke duse tudji jecaji sporo umiru.

Zelene se suncana polja kojima smelo gazis.
Za svetlim likom i suncokreti glave okrecu,
ali od tvoje gordosti nijedno oko zaplakalo nije.

"Ko si?", pitam, "Covek, ljubav? Kad si sve sto trazim."
"Oboje sam. I jedno sam. Smisao tvoj sam.
A dok tragas, u sebe se zagledaj. Tamo me vec ima."

Marija  17.09.2011.g